Vesta (lat.), rimska božica vatre na kućnom i državnom ognjištu. Povezivali su ju s vatrom s neba, te su joj gradili hram na mjestu pogođenu munjom. Od carskoga su joj doba pripisivali neke odlike Eskulapove, Higijine i božice javnoga spasa (Salus Publica). Za rimsku je državu njezin kult bio najvažniji nakon Jupiterova. Vesta je jamčila spas kuće, zajednice, grada i države. Vestin hram u Rimu (Aedes Vestae), kružna građevina na Forumu blizu sjedišta vrhovnoga svećenika (Regia), služio je za održavanje službene vječne vatre, a podignuli su ga, prema predaji, Romul ili Numa Pompilije. Njezina svetkovina, vestalije (Vestalia; 9–15. lipnja), bila je vrlo stara te je u fastima zapisana velikim slovima. Kult je svakodnevno obavljalo šest Vestinih svećenica, vestalki (virgines Vestales). Bile su jedine svećenice u Rimu (uzimane u službu već od sedme godine života), nosile su bijelu odjeću svoje božice i kapu (infula) na glavi, a za žrtvovanja i koprenu. Služba im je trajala 30 godina, a djevičanstvo je bilo obvezno. Imale su liktorsku pratnju i uživale javne počasti.